Kada profesor Mick Thacker, ugledni neuroznanstvenik i stručnjak za fizioterapiju na Kraljevskom koledžu kirurga u Irskoj, govori o boli, on se ne oslanja samo na teoriju iz udžbenika, piše The Telegraph. Kao bivši ragbi igrač, Thacker se sjeća trenutaka kada bi ga na terenu pokosio protivnik od stotinu kilograma, a da on pritom gotovo ništa nije osjetio.

Kronična bol vas iscrpljuje? Isprobajte sedam jednostavnih metoda koje mogu pomoći

Taj fenomen objašnjava ključnu tezu njegove karijere: bol je percepcija, a njezin intenzitet duboko ovisi o kontekstu i očekivanjima našeg tijela. Da ga je netko tako srušio dok je mirno šetao ulicom, Thacker tvrdi da bi bio u agoniji. Upravo ta razlika između očekivanog i neočekivanog čini srž njegove teorije o „utjelovljenom predviđajućem procesiranju“.

Bol kao "poruka o pogrešci" sustava

Prema Thackerovom mišljenju, tradicionalna medicina već stoljećima griješi tretirajući bol isključivo kao signal koji putuje od oštećenog tkiva prema mozgu. On smatra da je naš živčani sustav zapravo aktivan predviđač koji stalno analizira okolinu i unutarnje stanje. Bol se javlja kao svojevrsna „poruka o pogrešci“ – alarm koji se pali kada fizičko iskustvo ne odgovara onome što je tijelo predvidjelo. Najočitiji dokaz za to je fantomska bol kod amputiranih osoba. Iako ekstremiteta više nema, mozak i dalje očekuje signale iz njega; taj golemi jaz između očekivanja i stvarnosti stvara nesnosnu bol, iako nema oštećenog tkiva.

Freepik

Začarani krug kroničnih dijagnoza

Kada govorimo o kroničnoj boli, problem postaje još složeniji. Thacker objašnjava da se kod stanja poput kronične boli u leđima tijelo može „zaglaviti“ u petlji predviđanja. Čak i nakon što prvotna ozljeda zacijeli, mozak nastavlja predviđati bol i upalu, čime se stvara začarani krug. Pacijenti često prolaze kroz ruke brojnih stručnjaka, dobivaju oprečne dijagnoze i brojne snimke koje ponekad pokazuju anomalije koje uopće nisu uzrok problema. Takav proces stvara stres i strah, što dodatno pojačava osjet boli jer mozak percipira tijelo kao krhko i ugroženo.

Reprogramiranje tijela kroz pokret

Profesor Thacker je posebno kritičan prema pretjeranoj upotrebi magnetske rezonance i agresivnih tretmana. On vjeruje da fiksacija na „popravljanje“ tkiva operacijom ili blokiranje signala jakim lijekovima često ne rješava korijenski uzrok kronične patnje. Umjesto toga, on predlaže kretanje kao primarni alat za reprogramiranje sustava. Njegov osobni recept za borbu protiv išijasa uključuje svakodnevno hodanje, ribolov i kvalitetan san. Njegov je savjet jednostavan: hodajte tempom koji vam omogućuje razgovor, a u razdobljima pogoršanja počnite s malim dionicama koje ćete svakodnevno povećavati za desetak posto.

Snaga socijalnog kontakta i radosti

Osim fizičke aktivnosti, Thacker naglašava važnost socijalnog konteksta. Čovjek je društveno biće, a izolacija kod starijih osoba s bolestima zglobova dokazano pojačava iskustvo boli. Druženje, rad ili hobiji koji nas ispunjavaju radošću šalju mozgu signale sigurnosti, što izravno smanjuje intenzitet alarma za bol. On također savjetuje oprez s lijekovima poput ibuprofena za živčanu bol, preferirajući paracetamol samo kao sredstvo koje će pacijentu omogućiti da ostane aktivan.

Zaključno, rješenje za kroničnu bol ne leži nužno u novim lijekovima, već u promjeni paradigme. Umjesto pitanja „što nije u redu s mojim leđima?“, pacijenti i liječnici trebali bi se zapitati što drži njihov sustav zaglavljenim. Povratak aktivnostima, unatoč strahu, te postupno vraćanje povjerenja u vlastito tijelo, jedini su sigurni putevi prema izlasku iz labirinta kronične patnje.