Postoji li trenutak u vašoj karijeri kada ste prvi put shvatili da vas vlastiti ritam rada iscrpljuje više nego sam posao?

Da. To je bio period kada sam radio i po 12 sati dnevno, a svejedno sam imao osjećaj da kasnim za samim sobom. Nije me iscrpljivao posao — iscrpljivalo me uvjerenje da moram biti dostupan svima, stalno, i da svaki izazov mogu riješiti samo ako radim još više. Tek kad sam počeo primjećivati da mi se energija gasi i u trenucima koji bi trebali biti opuštajući, shvatio sam da problem nije u količini posla, nego u ritmu koji sam si sam nametnuo.

Što je, po vašem iskustvu, najraniiji znak da netko klizi prema radoholičarskom obrascu?

Najraniji znak je kad osoba počne osjećati krivnju — ne zato što radi previše, nego zato što ne radi. Onaj nemir kad samo sjedneš na kavu ili želiš isključiti mobitel, pa ti tijelo šalje signal da “ne bi smio”. To je prvi alarm. Nakon toga se javljaju preuzimanje tuđeg posla, nemogućnost delegiranja, i zamjena stvarnog odmora kratkim pauzama koje samo imitiraju odmor.

Što bi poslodavci mogli promijeniti već sutra da bi smanjili stres zaposlenika?

Može se učiniti mnogo, a neke stvari su relativno jednostavne. Naveo bih jasno definiranje prioriteta, jer ljudi najviše izgaraju kad imaju osjećaj da je sve hitno. Na kraju ispada da se od silnih zadataka ne napravi ništa do kraja.

Dr. Davor Kust                                                                                                         Foto: Ivana Stupnišek

Koliko je radoholičarstvo društveno prihvaćen oblik bijega — i od čega najčešće bježimo?

Nažalost, iznimno je prihvaćen. Društvo još uvijek nagrađuje pretjerani rad kao znak vrijednosti, snage i ambicije. A zapravo, radoholičarstvo je često bijeg od stvari koje ne znamo ili ne želimo riješiti: nesigurnosti, osjećaja nedovoljnosti, straha od neuspjeha, pa čak i od vlastitog privatnog života.

Koja je jedna navika koju biste preporučili svakome tko želi raditi ‘smislenije’, a ne ‘više’?

Navika zvuči banalno, ali mijenja sve: svaki dan započeti pitanjem “Što je danas zaista važno?” Ne što je hitno, ne što je netko drugi označio kao prioritet, nego što tebe osobno, kad dan završi, čini zadovoljnim.

Jeste li, čak i sada, skloni ponekad upasti u stare obrasce pretjeranog rada?

Naravno. To je kao svaki drugi obrazac — ne nestaje preko noći. I danas ponekad uhvatim sebe kako radim rutinski, samo zato što “tako treba”, a ne zato što ima smisla. Razlika je što danas to mnogo brže prepoznam. U tim trenucima zastanem i pitam se: “Čemu ovo vodi i zašto ovo radim?”

Što vam je pisanje ove knjige otkrilo o vama samima, a niste očekivali?

Otkrilo mi je da sam puno manje “stroj” nego što sam godinama mislio. Dok sam pisao, shvatio sam da su moje najbolje rečenice dolazile u trenucima mira, a ne u kaosu. I da je moja kreativnost zapravo najjača kada nisam preopterećen. To je bilo neugodno, ali i oslobađajuće otkriće.

Foto: Ivana Stupnišek

Zašto mislite da je današnjim generacijama toliko teško postaviti granice prema poslu?

Zato što smo prva generacija koja radi u svijetu gdje je posao stalno s nama — u džepu, na stolu, u krevetu. Tehnologija je izbrisala granice, a društvena očekivanja ostala su ista. Ako se ne javiš odmah, ispadaš neodgovoran. Ako ne radiš dovoljno, ispadaš lijen. Generacije danas žive u kulturi stalne usporedbe i stalne dostupnosti, i to je kombinacija koja granice čini gotovo luksuzom.

Može li umjetna inteligencija pomoći da radimo pametnije — ili nas može još više preopteretiti?

Oboje. AI je moćan alat, ali samo ako je koristimo da bismo rasteretili svoj um, a ne da bismo producirali još više sadržaja, sastanaka i zadataka. Ako je koristimo pametno — za automatizaciju rutine i stvaranje prostora za duboki rad — može nam donijeti ogroman napredak.

Ako biste morali sažeti “Lazy Workaholic” filozofiju u jednu rečenicu, kako bi ona glasila?

Radi pametno, živi svjesno — i nikad ne zaboravi da uspjeh vrijedi samo ako ga imaš s kim i kada podijeliti.